Treći tjedan rada od kuće je iza mene. Nekad sam mislila kako je dosta praktično raditi od doma, ne moraš se posebno spremati, ne gubiš vrijeme na putovanje do posla, možeš se isključiti od nekih stvari i fokusirati na zadatke, usput staviš odjeću na pranje, pojedeš nešto konkretno umjesto sendviča ili pizze. Ali to je bilo prije. Prije djece. Prije korone. Prije potresa.

U prvi tjedan, isti onaj kada su vrtići prestali s radom, sam krenula jako optimistično. 

Unaprijed sam pripremila ručak za 2 dana, djeca su bila zdrava, dakle nema onog ludila kada radiš od doma, a paralelno trčiš po kući s toplomjerima i sirupima te ne spavaš noćima. Prvi dan je skoro sve išlo glatko, a čak sam bila sama s klincima. Do 9 ujutro sam popila kavu, pročitala mailove, na neke i odgovorila sve dok se djeca nisu probudila i razbudila, obukla ih, nahranila, na prvom online team meetingu bili su sa mnom, dobri kao kruh. Divota! I onda je počelo. Krenuli su neki izvanredni zadaci, hitni rokovi, pozivi. Klinci su skužili da ostajemo svi doma pa su zaključili da je ok da me uključe u sve što rade “e mama vidi ovo”, “e mama sad bi ovo”, “ mama rukicu daj”. Do podneva sam već bila umorna kao da je ponoć, mučilo me pitanje koliko sam loša mama ako im dam da gledaju crtiće više nego inače dok ja odradim nešto jer vidim da od toga da se oni sami igraju nema ništa i sve što radim radim nekoliko puta ispočetka. Prelomila, dala svakom svoj ekran s grižnjom savjesti. Suprug baš tada javio da on od utorka isto radi od kuće, preplavilo me neko olakšanje “sutra će nam sigurno biti lakše jer možemo se sigurno bolje organizirati kad smo dvoje kod kuće”.

Ili ne?! Drugi dan, situacija vrlo slična, možda čak malo kaotičnija. Jer klinci vide da smo oboje kod kuće. Pokušali smo se na smjene zatvoriti u sobe i odraditi hitne stvari dok ih onaj drugi zabavlja, hrani ili slično, a ostalo što nije tako hitno ćemo kad zaspu. Naravno baš taj dan nije bilo popodnevnog spavanja, nakon bezuspješnog uspavljivanja koje je njih jako zabavljalo, odustali smo pa što bude, bude. Do večeri je bilo kristalno jasno da nema planiranja ni čvrstog rasporeda i da idemo dan po dan, situaciju po situaciju jer inače ćemo izluditi.

Taj prvi tjedan prošao je u kaosu, u grižnji savjesti s jedne strane jer nešto kasni, jer sam možda pogriješila ili zaboravila napraviti nešto, a s druge strane, s osjećajem krivnje jer se ne mogu posvetiti djeci koja su tu sa mnom i premala su da shvate zašto ja sad tipkam, telefoniram i radim, a kod kuće sam. No tu je hrpa drugih stvari… bombardiranje informacijama sa svih strana, pitanja koliko će ovo dugo trajati, koliko ljudi će oboljeti, kod koliko će se zakomplicirati bolest, što znači obustava rada svega na što smo navikli, trebam li izvesti djecu malo van na zrak, kako se ponašati tj. više hoće li drugi poštovati nova pravila ponašanja, što će biti s radnim mjestima… jer nije to tamo negdje daleko kod nekih drugih ljudi u nekom drugom gradu. To je tu i treba naći način da se sačuvaju i zdravlje i živci.

Čitala sam po internetu savjete o radu od kuće s djecom i na kraju zaključila kako me samo izluđuju i prestala čitati. Kako napraviti raspored dok si s djecom kod kuće uglavnom se odnosilo na školsku djecu, dakle ništa meni korisno, zatim kako ih zabaviti tj. koje aktivnosti s njima raditi, to mi ni inače nije problem, a nije ni sad samo kad imam vremena da se tome posvetim. No što s dvoje vrtićke djece, s dva roditelja koji rade od kuće, a ne mogu raditi u nekim smjenama po čvrstom rasporedu i isključiti se na par sati… Uglavnom, odustala sam.

Onda je stigao prvi vikend i mislila sam kako ćemo se malo opustiti od stresa proteklog tjedna. No majka priroda je nešto drugo isplanirala za taj vikend. Potres!

Baš sad još i potres? Bilo je potresa prije, malo bi se zaljuljali i to je bilo to, ali ovaj je bio strašan… Počelo je s onim strašnim zvukom tutnjajućeg vlaka, onda se neboder u kojem živimo počeo ljuljati kao zastava na vjetru (malo pretjerujem, ali takav mi je bio osjećaj), bacalo me na sve strane dok sam pokušavala doći do sobe u kojoj su spavala djeca, stvari su letjele na sve strane, čulo se razbijanje stakla, lupanje vrata od kuhinjskih ormarića. Čim je stalo, skupili smo osnovne stvari i izašli van. Nakon sati provedenih čekajući u autu, a gotovo svi su bili u autima zbog straha od korone, ušli smo u stan, vidjeli da ne možemo biti u njemu s djecom, spakirali stvari i otišli na privremeni boravak kod bake. Sljedeći dan bio je ponedjeljak i opet je trebalo raditi od kuće. Novi izazov, više nismo bili u svojoj kući, sad nismo bili u pitanju samo nas četvero, sad je organizacija bila još zahtjevnija. Opet ispočetka, opet kaos, ali i s dodatkom proživljenog straha i traume zbog potresa. Konstantna borba između zahtjeva obitelji i posla, u istom vremenskom periodu žongliranje potpuno različitim zahtjevima i potrebama. I opet smo čekali vikend da se malo zbrojimo, barem o poslu nećemo razmišljati. Opet ne - to je onaj vikend kada se pomiče sat.

Treći tjedan smo se malo sabrali od svih šokova i stvari su se malo posložile. Ili se čini tako jer ne planiramo više ništa, nikakav raspored više ne postoji. Oboje ustajemo rano, u 5-6 sati, napravimo većinu stvari za posao još dok djeca spavaju, a onda tijekom dana u hodu rješavamo tekuće stvari, online sastanke, pozive, izmjenjujemo se u zabavljanju djece kad sami više ne znaju što bi. Usput kuhamo (nikad više nismo kuhali, i da, dogodi se da je već podne, a mi shvatimo da nismo počeli pripremati ručak), usput obavljamo i kućanske poslove.

Umorni smo, na kraju dana imamo osjećaj da nas je pregazio isti onaj tutnjajući vlak kojim je započeo potres, nemamo pojma koliko će ovo trajati, ali... izdržat ćemo kao i sve do sada. Zahvalni smo što uopće imamo mogućnost da se možemo pobrinuti sami za zdravlje naše obitelji tako da se ne izlažemo previše kontaktima s drugim ljudima, da imamo krov nad glavom za razliku od mnogih naših sugrađana, da imamo posao i poslodavce koji su fleksibilni. I naravno ono najvažnije - da imamo jedni druge!